Mašina za pranje prošlosti

Kad Crkva tumači prošlost, rezultat često nalikuje montaži propagandnog dokumentarca: pojedini kadrovi brižljivo su naglašeni i usporeni, drugi nemilosrdno izrezani, a završna verzija oblikovana je tako da glavni junak osvoji srca gledatelja.
 
Primjer toga je nova knjižica „U zagrljaju trostruke ljubavi – Razgovor sa slugom Božjim Ivom Mašinom, 65 godina poslije“, nadbiskupa Milana Zgrablića, u izdanju Zadarske nadbiskupije. Povod njezina nastanka je pokretanje postupka za proglašenje blaženstva Ive Mašine. Oblikovana je kao dijalog: autor postavlja pitanja, a odgovori se rekonstruiraju iz Mašinovih pisama i dnevnika, čiji su fragmenti ranije objavljeni u drugim publikacijama.
 
U središtu narativa nalazi se Mašinova „trostruka ljubav“: prema čovjeku, domovini i Bogu. Zgrablić njegovo čovjekoljublje opisuje kao „poštovanje dostojanstva svake osobe“, domoljublje nastoji izmjestiti iz zone ideologije u „odgovornost prema naslijeđu i budućnosti“, dok u bogoljublju prepoznaje „nutarnju čvrstoću“. Na okupu su tako svi bitni elementi propovjedničkog diskursa – dostojanstvo, odgovornost, duhovnost – izostaje jedino stvarnost.
 
A stvarnost je, kao i obično, manje poetična i znatno nezgodnija.
 
Ivo Mašina, rođen 1927. u Preku, bio je mladić fasciniran idejom Nezavisne Države Hrvatske. Drugi svjetski rat zatekao ga je u Dubrovniku, gdje je pohađao Klasičnu gimnaziju. Tijekom školovanja pridružio se đačkom društvu „Križari“ te Ustaškoj mladeži. Kada su 1944. partizani zauzeli grad, bježao je s poraženom ustaškom vojskom prema Bleiburgu. Ondje je ubijen njegov brat Melkior, pripadnik ustaških postrojbi, dok je on sam preživio. Nakon rata postaje protivnik jugoslavenskog režima; zatvaran je i progonjen, a 1961. je ubijen u zatvoru u Staroj Gradiški, pod okolnostima koje nikada nisu razjašnjene.
 
Mašina se, dakle, u Zgrablićevoj knjižici ne prikazuje kao čovjek u svjetonazorskoj zabludi. Umjesto toga, konstruira se hagiografija lišena Mašinovih spornih zapisa – primjerice onih u kojima piše da će mu dan osnivanja NDH, 10. travnja 1941., ostati u „najdubljem kutiću srca sačuvan za vazda“, ili onih u kojima afirmativno govori o proglasu doglavnika i osuđenog ratnog zločinca Slavka Kvaternika: „Providnost je odlučila da u dane uskrsnuća Kristova, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska“.
 
Uz bilješke koje veličaju ustaštvo, Zgrablić zanemaruje i tonove koji odudaraju: „Ovi lokalni nacionalizmi u Jugoslaviji moraju se iživjeti“, upozorava Mašina u zatvorskom pismu iz 1958., dodajući da njihovo potiskivanje može dovesti do „bolesnog ekstrema šovinizma“.
 
Proročanskom najavom novih krvoprolića Mašina pokazuje razumijevanje dinamike nacionalizma. Ali taj uvid ostaje bez posljedica: ne dovodi do preispitivanja njegove vezanosti uz NDH, koja je takav ekstrem institucionalizirala kroz rasne zakone i logore smrti.
 
Prešućivanjem Mašinove ustaške prošlosti Zgrablić implicira da je riječ o manje važnom biografskom sloju, osobito u usporedbi s iskustvom progona u Jugoslaviji: „U Dubrovniku započinješ svoj javni angažman – počinješ pisati, promišljati o vjeri i politici. No samo nekoliko godina poslije, 1945., nalaziš se u vihoru povlačenja prema Austriji i na kraju u Bleiburgu”.
 
Takav pristup nije nov, već se nadovezuje na uspostavljenu interpretativnu liniju u publikacijama poput knjige „Ivo Mašina: kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku“ i zbornika radova „Zadarska smotra (br. 4–6, 2000.)“. U zborniku se, primjerice, navodi kako su Mašinovi zapisi „krik slobode i istine naspram tlačiteljskog sustava, svjedočenja vjere i ljubavi naspram prisilne ateizacije“.
 
Spomenuti uradci, doduše, objavljuju Mašinove kompromitirajuće odlomke, ali relativiziraju zločinački karakter ustaškog režima. Usto, Mašinovu tragičnu smrt koriste za proizvodnju svetačke aure koja funkcionira kao svojevrsni alibi – ako je kršćanski mučenik, onda valjda ni politička ideja kojom se zanosio nije mogla biti osobito problematična. 
 
Ipak, koliko god su zbog selektivne upotrebe povijesnih činjenica takvi tekstovi znanstveno neodrživi, s vremenom određuju što će se pamtiti, a što zaboraviti, osobito u malim zajednicama poput Preka.
 
Preko je sredina s dubokom antifašističkom tradicijom koja je otpor platila sa sto četrnaest života. Istodobno, to je zajednica u kojoj je Crkva desetljećima igrala važnu društvenu ulogu: okupljala, obrazovala i – barem nominalno – štitila slabije.
 
Od početka devedesetih njezina se uloga mijenja. Crkva odustaje od pozicije korektiva i postaje suautorica dominantnog nacionalističkog diskursa. Ta se transformacija očituje u simboličkoj podršci postavljanju spomen-ploče i biste Ivi Mašini 1994. i 1998., kao i biste blaženog Alojzija Stepinca 2017. godine. Ironija je što su, uz kler, među glavnim zagovarateljima pretvaranja Mašine u model identifikacije često oni na koje je i sam upozoravao – šovinisti. Između ostalih, na otvaranju spomen-ploče bio je izaslanik predsjednika Franje Tuđmana, a događaju je nazočio i ustaški satnik Vinko Nikolić. 
 
Nakon spomenika slijede i svakodnevni oblici prisvajanja: po Mašini se naziva ulica, služe se mise u njegovu spomen, a vjernici odnedavno hodočaste od Kali do Preka. Figura preškog „mučenika“ tako postaje lokalna inačica već uspostavljenog obrasca: ono što je on za Preko, Stepinac je za Hrvatsku.
 
Proces koji se događa u Preku nije spektakularan. To je spor i dugotrajan rad: istiskivanje jedne vrste pamćenja i instaliranje druge. Spomenik ubijenim partizanima nije, kao drugdje u Hrvatskoj, miniran, išaran ili bačen na smetlište – on danas i dalje stoji očuvan i netaknut. Samo što se imena na njemu više ne izgovaraju. Njihovo mjesto zauzele su „trostruke ljubavi“, „nutarnje čvrstoće“ i slične fraze stopljene u lik Iva Mašine – dovoljno blage da umiruju savjest, dovoljno neodređene da izbjegnu suočavanje. 
 
Međutim, naivno je vjerovati da se zamjena jednog pamćenja drugim iscrpljuje u granicama današnjice — ona računa na budućnost. Mašinove riječi tu su znakovite: „A mi Hrvati izborit ćemo i imati svoju državu, samostalnu i demokratsku, neovisniju od NDH!“
 
Nema sumnje da će u takvoj budućnosti, u kojoj Hrvatska – uz pomoć hagiografija poput Zgrablićeve – treba postati „neovisnija od NDH“, Ivo Mašina slijediti put zagrebačkog kardinala i biti uzdignut među blaženike.