Duhovni obnovitelji

U zborniku Duhovna obnova Hrvatske, objavljenom 1992. godine, Franjo Tuđman okuplja sedamdesetak intelektualaca radi osmišljavanja programskih smjernica za „kulturno oslobođenje i moralni oporavak hrvatskog naroda“. U njemu povjesničar Đuro Vidmarović iznosi tezu: pravo na pisanje povijesti ima samo stručnjak s hrvatskim nacionalnim identitetom.
 
Tridesetak godina kasnije ta doktrina je, čini se, potpuno prihvaćena — barem kada je riječ o monografiji o Preku, koju su prošle godine izdali Općina Preko i Sveučilište u Zadru. 
 
Na monografiji su, u njezinu povijesnom dijelu koji obrađuje život mjesta u komunističkoj Jugoslaviji — kojem se ovdje posebno posvećujemo — radili povjesničari zadarskog sveučilišta Ante Delić i Zlatko Begonja te profesorica engleskog i francuskog jezika Maja Runje.
 
Delić i Begonja javno su u više navrata demonstrirali vlastitu identitetsku ispravnost: Delić je, primjerice, svoj doktorat o Anti Paveliću promovirao u intervjuu za Hrvatski tjednik, dok Begonja za portal Narod.hr redovito ispisuje tekstove o nacionalnim vrijednostima. Legitimaciju profesorici jezika za ulazak u historiografiju daje pak njezin građanski angažman: Runje se godinama zalagala za uklanjanje imena maršala Tita s javnih površina.
 
Pošto su, prema Vidmarovićevom načelu, u monografiji formalno ispunjeni svi preduvjeti, preostaje vidjeti kakvi su njezini rezultati.
 
U tekstu Don Ante Matacin u društvenim i političkim previranjima svog vremena Delić predstavlja don Matacina intelektualcem čije je djelovanje bilo prešućivano zbog njegova odnosa prema „pokušaju uspostavljanja i očuvanja hrvatske države” tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Već u uvodu Delić uspostavlja ton koji kasnije slijedi i Begonja: NDH se opisuje kao „hrvatska država“, bez ikakve napomene da je riječ o marionetskoj tvorevini pod zaštitom nacističke Njemačke i fašističke Italije. 
 
Glavni izvor mu je Matacinov dnevnik, iz kojeg saznajemo za svećenikovo oduševljenje proglašenjem NDH. Doznajemo i da ga je 1941. u Zagrebu ugostio poglavnik Ante Pavelić, gdje su razgovarali o „postupcima talijanske vojske prema hrvatskom stanovništvu u Dalmaciji“, a na kraju su se prijateljski rukovali.
 
Iz priloženog bi se moglo ustvrditi da je Matacin simpatizirao ustaše, što ga je nakon rata uostalom i stajalo sedmogodišnje robije. No ne i Delić. U završnici tvrdi da su Matacinu fašizam i nacizam bili odbojni. Tko zna — možda u autorovu poimanju ustaštvo ne pripada korpusu fašizma.
 
Kod Zlatka Begonje mehanizam je isti, samo u obiteljskom pakovanju.
 
U radu Režimska represija prema obitelji Mašina Begonja tu obitelj opisuje riječima da je „bez zadrške i straha promicala hrvatske nacionalne, kulturne, duhovne i tradicijske vrijednosti“, zbog čega su njezini članovi završili kao nevine žrtve komunističkog režima.
 
Pritom ignorira činjenicu da se Ivo Mašina — koji je najvjerojatnije ubijen 1961. u zatvoru — tijekom školovanja u Dubrovniku pridružio Ustaškoj mladeži, a kada su 1944. partizani zauzeli grad, bježao je s poraženom ustaškom vojskom prema Bleiburgu. Osim toga, u svojim dnevničkim zapisima afirmativno je pisao i o proglasu doglavnika te osuđenog ratnog zločinca Slavka Kvaternika dodajući, baš poput don Matacina, da će mu dan proglašenja NDH biti zauvijek upisan u srcu.
 
Don Zdravka Mašinu, vojnog svećenika u ustaškoj vojsci, Begonja ne problematizira, nego njegovo petogodišnje robijanje pripisuje politički motiviranom postupku zbog drukčijeg svjetonazora.
 
Slučaj Davora Mašine, koji je 1957. osuđen na dvije godine zatvora zbog slušanja Radio Madrida, Begonja ispravno predstavlja kao primjer gušenja slobode mišljenja. Ali pritom prešućuje da je taj radio bio važna točka emigrantskih mreža u kojima su djelovali ljudi poput Vjekoslava Luburića, zapovjednika logora u Jasenovcu.
 
Iz nekog razloga u radu je izostavljeno ime Melkiora Mašine, starijeg brata Ive, premda je njegova biografija objavljena u drugim publikacijama: ubijen je na Bleiburgu kao pripadnik ustaške vojske.
 
Pojedini članovi obitelji Mašina nesporno su dakle bili povezani s ustaškim pokretom ili su mu bili ideološki bliski. Zbog toga su platili visoku cijenu progona u represivnom sustavu. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje koje se nameće Begonjinom tumačenju: jesu li ustaše promicale „hrvatske nacionalne, kulturne, duhovne i tradicijske vrijednosti“?
 
Naposljetku, tekst Maje Runje Javni prosvjed u Preku 1956. opisuje pobunu Prečana protiv prenamjene dijela franjevačkog samostana na Galevcu u korist Sekretarijata za narodno zdravlje.
 
Pobuna je bila razumljiva, budući da je samostan bio od iznimne važnosti za Preko — ondje je 1901. otvorena i gimnazija — a Prečani su ga, kako navodi Runje, oduvijek smatrali „svojim“.
 
Runjin rad jednako je tendenciozan poput prijašnjih te od Preka gradi svojevrsnu utvrdu kršćanstva i nacije nasuprot komunističkom mraku. Autorica se često poziva na usmene izvore sudionika događaja, te bilježi kako su prosvjednici uzvikivali „Zdravo Djevo“, „Hoćemo Boga“, „Ovo je Hrvatska“ i „Mi branimo svoju vjeru“. U toj je pobuni, prema Runje, Preko bilo iznimno: u Jugoslaviji nije zabilježen sličan primjer ustanka cijelog mjesta.
 
Na kraju je samostan obranjen, a četvorica prosvjednika dobili su kaznu zatvora od jedne do tri i pol godine.
 
Iz Runjinog rada proizlazi upečatljiva ironija: autorica sklonost otporu nepravdi pripisuje mjestu u kojem od 1991. godine i uspostave demokracije većina ostaje nijema pred kriminalom, korupcijom i klijentelizmom stranke koja je kontinuirano na vlasti.
 
Možda je upravo to bio cilj Tuđmanove duhovne obnove: njenim usvajanjem hrvatski narod bit će „kulturno oslobođen i moralno oporavljen“ da se građanski aktivira samo u kontroliranim uvjetima — kada su ugroženi oltar ili nacionalni simboli.
 
Monografija stoga ne govori mnogo o Preku. Riječ je prije o revizionističkom pogonu u kojem se činjenice selektivno probiru i tumače tako da se komunizam kompromitira, a ustaštvo rehabilitira. Sličan obrazac vidljiv je i u nedavno objavljenoj knjižici zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića o Ivi Mašini, gdje se ustaška prošlost kandidata za blaženstvo podvrgava diskretnoj sanaciji.
 
Simetrija je potpuna: hagiografiju više ne pišu samo svećenici, nego i profesori s hrvatskim nacionalnim identitetom – a među njima nema suštinske razlike.
 
Zato monografiji o Preku nije mjesto u arhivu, nego u sakristiji.