Kultura pod ključem

Najava osnivanja Centra za kulturu u Preku zvuči kao da je kultura, poput beskućnice koja je ležala u hladnoj, kamenom popločanoj kaleti, napokon nježno podignuta na noge, zaogrnuta dekom i odvedena u toplu općinsku zgradu. Nakon godina lutanja po vlagom prošaranim mjesnim domovima i prosjačenja na improviziranim daščanim pozornicama Lukorana, Čeprljande, Rivnja te inim mjestima Općine Preko, kultura će – ako je vjerovati načelniku Juri Brižiću – dobiti svoju adresu. Drugim riječima: bit će zbrinuta.

Brižićeva inicijativa, iznesena na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća, a izložena na portalu Naši školji, okićena je birokratskim formulama: „stvaranje snažnije, fleksibilnije i učinkovitije institucije”, „bolja koordinacija aktivnosti”, „nadogradnja i razvoj”, „povezivanje s udrugama”, „ključna uloga u upravljanju domovima kulture“. Važno je udomiti kulturu, priopćava Brižić, ali još je važnije znati tko koordinira, tko planira i tko, u krajnjoj liniji, drži ključ.

Ozebli likovni umjetnici, iscrpljeni zavičajni pjesnici i pothlađene folklorne skupine, umorni predstavnici kulturne fele kojima su ljute zime odavno odagnale bilo kakve subverzivne misli, nakon Brižićeve najave skrušeno čekaju ispred vrata budućeg kulturnog centra. Jedni se šaputajući dogovaraju s kojim će riječima zahvale dočekati načelnika na pjesničkim večerima, drugi raspravljaju hoće li odsada biti neumjesno jesti kroštule na otvorenjima izložbi. Bitno je tko drži ključ, navode Naši školji, ali najbitnije je da se za sve osigura vrući čaj od mente, kako bi se što prije utoplili.

Iz te sinergije potrebitih i sitih, najviše koristi imat će, naravno, načelnik Brižić, jer ovim projektom lokalna oficijelna kultura ostaje trajno lišena svake opasnosti po njegovu vlast. Ona neće biti kritička, neugodna, politička. Ona će biti baštinska, edukativna i – po mogućnosti – turistički iskoristiva. Primjerice, tvrđava sv. Mihovila, kao istaknuti kulturno-povijesni lokalitet, neće biti mjesto umjetničkog dijaloga ili konflikta, nego „prostor identiteta”. Prateći Brižićev komercijalni diskurs, pretpostavljamo da kulturni događaj neće biti čin, nego „ponuda”, da publika neće biti zajednica, nego „korisnici”. Slijedeći tu logiku, bit će neophodno da na tvrđavi ili pored nje nikne pokoji „café-bar“ ili „fine-dining restoran“.

Centar za kulturu tako postaje kulturni pogon HDZ-ove anestezirane normalnosti: mjesto gdje se baština njeguje, ali se sadašnjost ne propituje; gdje se organizira, ali se ne raspravlja; gdje je sve uključivo, pod uvjetom da nije kritično. Kultura se tu ne shvaća kao javni prostor slobode, nego kao produžena ruka općinske vizije svijeta – nasmiješene, pristojne i politički neproblematične. A ako se usput i zaradi, tim bolje.

Usto, unutar servilnog umjetničkog kolektiva neće se postavljati pitanja o tome tko odlučuje o programu, tko postavlja granice i hoće li se u tom centru ikada dogoditi nešto što neće biti u skladu s preporukama portira Brižića.

U konačnici, ako kultura nekim čudom ondje i zaživi, bit će to usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Jer prava kultura, za razliku od općinskih projekata, nastaje kad netko kaže nešto što vlast ne bi stavila u službeni program.